KONTROLA EMOTIVNOG PORETKA
P
|
oezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije
okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često
onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne skriva svoja osećanja misli a ta
otvorenost, jeste moćni duh komunikacije koja se oslobađa unutrašnje samoće. To
su „Besmrtna zvona“1 koje poetički, u istoimenoj knjizi povlači
Zorica Tijanić,2 zvona nade i ljubavi koja popravljaju narušene
emocije jer, ljubav je ta koja „dlan otvara“, emituje svetlost i pozitivnu
energiju.
Pesnikinja Zorica Tijanić koristi zamornu tišinu da dosegne događaje i
vreme u protoku, nastoji „da utopli nadu“ kroz duševni proces samopreobražaja
pokazujući svoju neizmernu stvaralačku snagu. Time osporava svako nestajanje na
kratko ili zauvek. Ona dobro prima signale podsticaja i nagona pa ih uvija u
ljuvenostišja koja ovde zvone a „zvona kad odjeknu svi će znati šta krijem“,
kaže pesnikinja. Predznaci tog odjeka se preobražavaju iz monologa, iz pisma, u
dijalog, u poeziju.
Zorica Tijanić je u svom pesničkom glasu stabilna i racionalna. Ona
filozofski raspravlja o tišini i samoći, nalazeći načina da sve dovede u ravan
sa koje može kontrolisati taj emotivni poredak. Samoća je vozdigla osoben hram
(„U hramu moje samoće“) gde nema molitve i ispovedanja već tihovanje kroz
ponovno spajanje razdvojenog i otvaranje zaboravljenih spomenara. Tamo gde joj
se učini da je prenaglila prema drugoj strani, „otkrivenoj istinom“, ona
resetuje tekst: „Pišem pa izbrišem.“ Prirodno uznemirena ruka, ustvari
pre-sreće elegične stihove da se ne bi oteli pred belinom. Ta nagla reakcija
jeste unutrašnji zavet - pevati i bez glasa ili njegovu jačinu prilagoditi
stanju tišine. Tu stvaralačku tišinu narušava „miris osušenih kajsija na
prozoru“ i zagledanost u ono što nas čeka: „Pogled koji danima putuje“.
Poezija Zorica Tijanić je u misaonom putovanju, doticanju i nadi u dobar
susret. U putnom koferu nema mnogo stvari, ali ima činjenica iz hronologije
ljubavi, njenih doživljaja, tajni koje
će vreme otvarati jer, tajne ako se ne otvore one se zaborave. Tu su nedovršeni
razgovori, polemike, vreme za odba-civanje poroka i planirani radovi na
restauraciji duše i emocija. Zašto ona putuje i kome to sve nosi, pitaće se
čitalac („Odlaze tako“)? Traži onog ko je druga polovina sadržaja kofera, a
njegovo ime i prezime je - Nezaborav! A zašto tišina:
Na izvoru ćutanja
melem je svaka
reč
koja se obavija
oko moje tame
isceljujući.
Pesnikinja se ne kloni „snage tragova“, ona ih ujedinjuje u poetsko
sabiralište u kome i sama sređuje svoje misli potrebom da se iskaže i
zaključuje da i nevidljiva gordost prkosi „senama sećanja“ ne odbacivanjem već
odgovarajućim odnosom prema tim signalima. U toj prilici pesnički jezik je
dobio signalnu funkciju,3 kao simptom unutrašnjeg stanja. Svako
pitanje ovde postavljeno signalizira i odgovor.
Zorica Tijanić je pesnik prepoznavanja i imenovanja emocija pojedinačno,
čiji logički odnosi prave antologijski niz ljuvenomisli koje obezbeđuju stalno
prisustvo odsutne ljubavi. Ona je „iznad tišine“ motivski je pesma koja otvara
to nešto „pod školjkom/ da biser ne potamni. Za nju nema poraza u ljubavi, ako
nečeg takvog ima onda je to „poraz vremena“ koje se našlo definisano unutar
pesničkog jezika. Da je to tako, govori njegov prekinut niz, nastanak tišine na
jednoj strani, a potom „nastavljamo ćutljivi oboje“.
Kidanjem lanca vremena ne dolazi do kidanja jednosti emocija jednog
prema drugom, to barem ovde poezija ne dozvoljava. Dve osame prilaze jedna
drugoj, ako se ne dodiruju one su sve bliže, na prirodnom odstojanju. Možda
zato i traju i slivaju se u „poemu o jednoj ljubavi“, gde „oživljene iluzije“
čine živom „magiju dodira“. Iz te magije mnogo čega, upravo zbog protoka
vremena, nije moguće oživeti ali nije moguće ni izbrisati. Ne daju to pisma,
dnevnici, sećanja, nada i poezija, koja sve paradokse rešava pamćenjem
činjenica koje će čitaoca ove poezije, na jednostavan način osloboditi
sopstvenog prepo-znavanja u njoj jer, ovo je već građa podesna za lično
oslobađanje tereta „magije iščekivanja“ nečeg što se ne može dogoditi.
Ljubav je saglasna sa tim da nikad nije sve rečeno niti završeno i uvek
postoji ono, kako peva Zorica Tijanić, „ono još nešto o nama“. To pokazuje da i
pogreške i pokušaji ne mogu biti odstranjeni i odbačeni, sve to se nalazi na
odgovarajućim stranicama pokidanog vremena čekajući trenutak kad se „nama misli
bave“. Tada je, verujem, nastala poruka čije razumevanje traži poznavanje
izvesnih emocija oslonjenih na verovanje u neki treći svet koji sve to
drugačije uređuje ili nas pak svojom bajkovitošću uvodi u (ne)rešiv lavirint
kojim treba proći do zakazanog susreta:
Lično sam dala
obrisati koordinate
od svih očiju
koje bi bacile urok
na našu
takozvanu ljubav.
......................................
Ponesi ona
pisma
umotana u laži
da ih zajedno
pročitamo
kao bajke...
U ljubavi se nikad ne sme uništiti bajkovitost, ona je kod Zorice
Tijanić dostojna sna, one Plotinove umnosti gde nema odricanja ničega. San je
izvorna bliskost i za ono što je udaljeno: „Pobeći ću jer uvek zaboli na kraju/
zato mi praštaj/ i pusti da o ljubavi maštam.“ Ne bih rekao da je san proces
nostalgije, niti teza o leku za emotivno-elegično stanje, pre bih te razumeo
kao slobodu i snagu kojom nam ljubav otvara sve prostore kako bi putnja svake
misli vodila novom susretu na putu ka hramu u kome zvone besmrtna zvona
poezije.
U tom smislu poezija Zorice Tijanić je osobena ukorenjenost u sopstvenom
svetu, u kome svaki detalj, kako realnog tako i sanovnog života, iziskuje
jednaku pažnju.
U Požegi, 7. decembra 2016.
Milijan
Despotović
____________________
1) Zorica Tijanić: „Besmrtna zvona“,
knjiga u rukopisu, 2016.
2) Zorica Tijanić (Beograd, 19..),
piše poeziju i prozu. Objavila trinaest knjiga. „Živi u Beogradu“.
3) Karl L. Poper je smatrao da
postoje „četiri glavne funkcije jezika:“
Ekspresivna ili simptomatska; stimulativna ili signalna; deskriptivna i
argumentativna.
Нема коментара:
Постави коментар