DEVOJKA IZ VOZA
Obavijena svilenim dahom
praznina hladnoćom preti.
Moji se dani bez tebe ne broje.
Ugostila sam i sreću i tugu,
zaklonila sam oči Suncu
i obojila u sivo dugu
pustila nemire da putuju
niz prugu.
praznina hladnoćom preti.
Moji se dani bez tebe ne broje.
Ugostila sam i sreću i tugu,
zaklonila sam oči Suncu
i obojila u sivo dugu
pustila nemire da putuju
niz prugu.
Bešćutna i hladna dolazi noć sa Krima,
iz daljina vesti se rasprostiru
prozore otvaraju vetrovima.
Upitavši tiho – Nade, da li još ima?
iz daljina vesti se rasprostiru
prozore otvaraju vetrovima.
Upitavši tiho – Nade, da li još ima?
Da izađem iz duše
da se u tvoje krilo smestim
da nemir u sebi ugostim,
krvlju tvojom se pričestim
pa u tamu svoje tuge padnem
strahove zatočim
i vrat tvojim poljupcima ko
biserima optočim.
Samo sam devojka iz voza.
Dok putujem, vremena imam
da prisetim se starih čežnji.
Nemire kad uspavam
strasti kad ohladim,
sve tvoje pustim da oteče
i u krilu tuge se pritajim,
lavini snova odolim
i poželim da ti oprostim
ali ne mogu – srcu put zatvorim.
Dok putujem, vremena imam
da prisetim se starih čežnji.
Nemire kad uspavam
strasti kad ohladim,
sve tvoje pustim da oteče
i u krilu tuge se pritajim,
lavini snova odolim
i poželim da ti oprostim
ali ne mogu – srcu put zatvorim.
Kroz prozor kupea osviće rastanak.
Devojka pažljivim pokretima
odmotava čokoladicu
i silazi na stanici u predgrađu
otiskujući pečat vremena
na mestu gde smo se radovali sitnicama.
Devojka pažljivim pokretima
odmotava čokoladicu
i silazi na stanici u predgrađu
otiskujući pečat vremena
na mestu gde smo se radovali sitnicama.
Obavija me svilom tama,
oči mi u zaborav veže
krila moja okovima steže
i sve u meni što živo beše
sad ulov je što bori se za dah.
oči mi u zaborav veže
krila moja okovima steže
i sve u meni što živo beše
sad ulov je što bori se za dah.
Strah svoj u pogledu skriva i
u zaboravu ostaje da počiva.
ČUDNA LJUBAV
Ljubav je čudna ponekad. Izviri tako niotkud, onda kada se
najmanje nadaš pa te povede za ruku. Između dva straha se smesti sigurna u
sebe. Onda kada pomisliš da nikad nećeš stići u ulicu lipa gde miriše
čaj poslužen sa keksom posutim krupnim šećerom preko glazure od limete. Podseća
na italijanske delicije ali nema istu punoću. Pitam se da li bi njegove
usne mogle imati sličan okus, a tamna kosa na mojim grudima miris
nadolazećeg proleća? Mnoga pitanja ostaju bez odgovora jer ona nikad ne
priča, šapuće i hoda na prstima, da ne probudi tugu. Tuga ima lagan
san, nikad se ne okreće na levu stranu. Ljubav je čudna ponekad. Iznenadi
i sebe samu skrivajući se iza pregršt boja. Ponekad se pojavi u osmehu, pa
osnažena udiše umesto da uzdiše, diže se, uspravlja, pada ali nikad ne
odustaje. A sve to se budi u meni zbog zagrljaja koji si najavio, zbog
kafe koja je ostala na stolu još od onog dana kada je mesec ispunio nekom
drugom želju i poveo me u san. Ljubav je čudna ponekad. Pojavi se
niotkud, pa se udobno smesti u zagrljaju između dva straha. Navede me da
na trenutak zatvorim oči. Da, nebo je manje sivo, ali još uvek ne znam
kako da izađem iz sebe?
Kako da je ugostim okovana?
Ljubav je čudna ponekad. Izviri tako niotkud, onda kada se
najmanje nadaš pa te povede za ruku. Između dva straha se smesti sigurna u
sebe. Onda kada pomisliš da nikad nećeš stići u ulicu lipa gde miriše
čaj poslužen sa keksom posutim krupnim šećerom preko glazure od limete. Podseća
na italijanske delicije ali nema istu punoću. Pitam se da li bi njegove
usne mogle imati sličan okus, a tamna kosa na mojim grudima miris
nadolazećeg proleća? Mnoga pitanja ostaju bez odgovora jer ona nikad ne
priča, šapuće i hoda na prstima, da ne probudi tugu. Tuga ima lagan
san, nikad se ne okreće na levu stranu. Ljubav je čudna ponekad. Iznenadi
i sebe samu skrivajući se iza pregršt boja. Ponekad se pojavi u osmehu, pa
osnažena udiše umesto da uzdiše, diže se, uspravlja, pada ali nikad ne
odustaje. A sve to se budi u meni zbog zagrljaja koji si najavio, zbog
kafe koja je ostala na stolu još od onog dana kada je mesec ispunio nekom
drugom želju i poveo me u san. Ljubav je čudna ponekad. Pojavi se
niotkud, pa se udobno smesti u zagrljaju između dva straha. Navede me da
na trenutak zatvorim oči. Da, nebo je manje sivo, ali još uvek ne znam
kako da izađem iz sebe?
Kako da je ugostim okovana?
MESTA ZA RASTANKE
Učini se kao da držiš nešto u rukama...
Onda, kroz dlan iscuri u prah
opečen, rastrese za sobom pepeo.
U fokusu ambijentalnost nad
folklornim elementima dominira
idealizacija već zamišljenog
umišljaja i pokreće.
I pretvaraš se iz oblika u pejzaž,
iz predela ponovo u prah - u nepovrat.
Pronašla sam te kako drhšćeš
šćućuren u jednom stihu
koji se odavno oteo od mene
i sve što smo bili mi
stranputica postaje.
Miriše dom na svežu zemlju:
i kupine i sneg u leto.
Tim se putevima odvajamo tražeći nešto
na mestima koja se biraju za rastanke.
Ja pridikujem rimama koje
su te presložile,
od tebe načinile ruskog junaka
kakvog sam želela za sebe
a sad odmahujem slobodi stiha
koja te dovela drugim putem
na isto mesto.
Zarobljena strahom čekam
Znajući da je u tebi samo
slika moje žudnje.
Isti taj strah je pojeo i godine,
i zid i glas koji se od njega odbio
ostavio nas u preostalom.
Ne postoji sutra u poimanju moje žudnje.
Ona bi sve u trenutku.
Iscureće dodir kroz dlanove kao greška.
Dozvoli da je ponovim:
i ponavljam iako znam da ću se vraćati.
Nateraj me ponovo da poverujem
da će izgubljeni pas pronaći put do kuće,
iako oslepeo;
da će jednom srećna zvezda biti brža od roka
da ćeš ostati pre nego što dođeš
da ćeš doći pre nego što odeš.
Ja pridikujem sreći:
jer mi je okrenula leđa
jer mi se unela u lice
bezobrazno drska,
a nisam, nije mi palo na pamet da to uradim.
Spustila sam pogled
iako je počeo sneg.
Zanemarila sam hladnoću
birajući da ostanem na obali.
Za mene je zavesa odavno spuštena
na mestu koje smo birali za kraj…
Pesma
je objavljena u zborniku Kutije ljubavi i na portalu Suštine poetike 2019.
godine
Onda, kroz dlan iscuri u prah
opečen, rastrese za sobom pepeo.
folklornim elementima dominira
idealizacija već zamišljenog
umišljaja i pokreće.
iz predela ponovo u prah - u nepovrat.
šćućuren u jednom stihu
koji se odavno oteo od mene
i sve što smo bili mi
stranputica postaje.
Miriše dom na svežu zemlju:
Tim se putevima odvajamo tražeći nešto
na mestima koja se biraju za rastanke.
Ja pridikujem rimama koje
od tebe načinile ruskog junaka
kakvog sam želela za sebe
a sad odmahujem slobodi stiha
koja te dovela drugim putem
na isto mesto.
Znajući da je u tebi samo
slika moje žudnje.
i zid i glas koji se od njega odbio
ostavio nas u preostalom.
Ona bi sve u trenutku.
Dozvoli da je ponovim:
i ponavljam iako znam da ću se vraćati.
Nateraj me ponovo da poverujem
da će izgubljeni pas pronaći put do kuće,
da će jednom srećna zvezda biti brža od roka
da ćeš ostati pre nego što dođeš
da ćeš doći pre nego što odeš.
Ja pridikujem sreći:
jer mi se unela u lice
bezobrazno drska,
a nisam, nije mi palo na pamet da to uradim.
Spustila sam pogled
iako je počeo sneg.
Zanemarila sam hladnoću
birajući da ostanem na obali.
na mestu koje smo birali za kraj…
Нема коментара:
Постави коментар