Izbor poezije

FRAGMENT

Pesma je ušla u uži izbor za nagradu Banatskog kulturnog centra Novo Miloševo u 2019-oj godini, 10-og Fejsbuk festivala i biće objavljena u zborniku odabranih pesama - Višeglasje. Pesma je objavljena i u zborniku Panonski galeb 30, Subotica 2019.

Rublju za tvoje misli noćas!

Na ruletu ostavljam sve

dok ledi se krv u veni.

Beli januar sipa pahulje

pesnik rusku zimu dočarava.

Božić je.

U gradu koji je sahranio reku

led prekriva jezero;

Miris drva iz starog kamina

budi ono što zaspalo je.

Samo bez obećanja jer nada
obeščašćena leži na dnu noći

tamo gde su ostale tvoje ruke

skorene u blatu.

Njima si zasadio cveće

što raste u dvorištu iluzija;

Na drugoj strani obale ispraćaš

neke dobre ljude

dočekujući zore zaboravom trežnjen.

Modre ruke konopcima krašene

ledena kiša grubu kožu nagriza

i misao me slutnjom blagosilja.

Ljubavi moja okivaš me tugom

razvezuješ i vezuješ čvorove.

Rublju za tvoju misao dajem!

Neka se noćas ona kaje.

Pesnik recituje po sećanju

Prsti mu skoreni dok lista strane.

Nestaje ruska zima.

Opklada na iluzije u dve reči stane.
Od mene ti prosto.

Povlačim se.

Pobednik broji mrtve.

Među živima još dišem,

zaceli Bože moje rane -

na 36 crveno stavljam sne

Kad gubim tebe
Neka izgubim sve.

U PROSTRANSTVU NEDOSTAJANJA

Gde da skrasim nemire u prostranstvu nedostajanja?

Gde da se odmorim kada praznina u snovima

donosi neispisano?

Svaka je soba mesto na kojem tugujem.

Svaka je tišina eho vriska.

Bezbroj je otvorenih vrata...

Zidova belih

Ispod noktiju

Ispod srca.

Gde da skrasim nemire svoje

kad nema ostadoh ispruženih ruku?

U pogledu zatamnjena strast,

probuditi je više

neće moći...

Dolaziš

Odlaziš.

Gde da skrasim nemire svoje

kad u predelima sna kradem ti pogled?

Da prikujem ga za grudi:

da srce iščupa

što već odavno ne živi

odavno, odavno već...

Pesma je objavljena u časopisu Suština poetike, Anđelka Zablaćanskog 2018. g.

       ROSTOV NA DONU

Bela noć u zagrljaju tišine.

Promiču pahulje

Azovskim morem.

Glečeri plove,

vozovi prolaze

nigde pristaništa.

Rostov na Donu

otvara vrata mojim čežnjama.

Tvoja mi duša kao ruska

zima svira balalajku.

Pod ledenicama svetlosti

odsjaj titra,

bela jutra u nedrima mojim

žudnjom priziva.

Slepo te srce nemim glasom doziva,

na rukama tvojim sve moje počiva.

Poslednju strofu u kupeu recituje

zabludeli pesnik što rađa se u vreme kiša.

Kad odrecituje, sanjivo rukom odmahuje

Na stanici voz čeka da krene -

Stepska je zima.

Pod strehom ledenice kao prezir oštre

nazubljene prete ispucaloj koži

na obrazima rumen

a trepavice teške od inja.

  

Bela je noć.

Glasovi iz sna probuđeni.

Balalajku mi tvoja duša svira

da umiri jecaj hladnog srca

da uteši neutešivo

pozdrave po drugu i bratu šalje

suvim voćem da ne budu

prazna nedra dariva.

Sve što imam s tobom dolazi i odlazi

zbunjeno za tobom srce unazad gleda.

Bela se zima sa prozora povlači

i to što te nemam moje je

a što imam tvoje sve

u meni počiva…

РОСТОВ НА ДОНУ

Белая ночь в объятиях тишины

Идут снежинки

Азовским морeм

ледники плавают

Поезда проходят

Убежища нигде

Ростов на Дону

открывает дверь моих желаний

Твоя душа как русская зима

играет на балалайке

Под ледниками света

отражение вибрирует

белое утро в груди моей

вызывает похоть

Слепое сердце тебя немым голосом

вызывает

на руках твоих все мое отдыхает

Последнюю строфу в купе

читает наизусть  

заблудший поэт, который рождается

под дождем

Когда закончит он соннo рукой

помашет

на вокзале поезд ждет выезд

Степная зима

Под крышей ледники как презрение

острыe

челюсти угрожают поврежденной коже

на щеках румянец

и ресницы тяжелые от инея

Белая ночь

голоса из сна пробужденные

Балалайкой мне играет  твоя душа

чтобы успокоить рыдание холодного сердца

чтобы утешить неутешимое

привет другу и брату посылает

сухим фруктом чтобы не была

пустая грудь в подарок

Все, что я имею с тобой, проходит и уходит

смущенное сердце за тобою смотрит

Белая зима из окна исчезает

и то, что тебя нет – это мое

и то, что твое, все внутри

во мне покоится...

Зорица Тиянич

РАСТОЎ НА ДОНЕ

Белая ноч у абдымках цішыні

ідуць сняжынкі

Азоўскім морам

ледавікі плаваюць

цягнікі праходзяць

прытулку нідзе

Растоў на Доне

адчыняе дзверы маіх жаданняў

Твая душа як руская зіма

грае на балалайцы

Пад ледавікамі святла

адлюстраванне вібруе

белая раніцa ў грудзях маіх

выклікае юрлівасць

Сляпое сэрца цябе нямым голасам

выклікае

на руках тваіх ўсё маё адпачывае

Апошнюю страфу ў купэ

чытае на памяць

аблудны паэт, які нараджаецца

пад дажджом

Калі скончыць ён сонна рукой памахае

на вакзале цягнік чакае выезд

стэпавая зіма

Пад дахам ледавікі

як пагарду вострыя

сківіцы пагражаюць пашкоджанай

скуры

на шчоках румянец

і вейкі цяжкія ад інею

Белая ноч

галасы ад сну прабуджаныя

Балалайкай мне грае твая душа

каб супакоіць галашэнне халоднага сэрца

каб суцешыць несуцешнае

прывітанне сябру і брату дасылае

каб сухой садавінай не былі

пустыя грудзі ў падарунак

Усё, што я маю з табой, праходзіць і сыходзіць

збянтэжана сэрца за табою глядзіць

Белая зіма з акна знікае

і тое, што цябе няма – гэта маё

і тое, што тваё, усё ўнутры

ўва мне спачывае ...

Зорыца Тыяніч

Пераклад з сербскай Даяны Лазаравіч

Pesma "Rostov na Donu" je objavljena na Portalu za književnost "Sozvučie" i u štampanom izdanju "Litaratura i mastactva" u Minsku, za mesec januar 2019.. Pesmu je na ruski i beloruski prevela Dajana Lazarević. Pesma je 2018. godine ušla u uži izbor za nagradu 9. Fejsbuk festivala i objavljena je u zborniku odabranih pesama sa festivala – Višeglasje Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa.

NA OBALI

Ja mogu da nas zamislim na obali.

Zapljuskuju je talasi i plime

dok ćutimo bore,

neprebrojivo prostranstvo čulnosti

stapa se kao nebo sa morem.

Gledam te iz daleka

dok vezuješ čamac za mol.

Ja vezujem ti niti oko srca.

Fotografija u albumu postajem
sećanje izostavlja bol.

U letnjoj haljini raspletene kose,

oduvek čekam snažne ruke mornara

što još ni jednom isplovio nije.

Koža mu miriše na duvan

usne na votku i rum.

Ali na toj slici on uvek odlazi.

Pred njim se pruža usnuli drum.

Ja mogu da zamislim nas...

Bez reči se pogledi u bojama slažu

dok se tiha sreća uvlači u pore

vetar na kamenoj kući

zatvara prozore.

Oluja razvezuje čvor.

Isplovljava čamac

što usidren beše privezan za mol.

Ja ne mogu da zamislim
da preda mnom je vreme

u kome mi pučina s tobom

postaje jedina spona.

Svaki je talas gorčina koja zapljuskuje

svaka je oseka tuge poseta.

Možda će ti jednom ljubav

svetionik biti.

Pučinom lutaš kao kapetan bez broda.

U luku se tvoju pretvaram,

nestajući u magli

budim se – tvoja.

Na obali stari ribar harmoniku svira.

Predeli su sećanja.

Akorde drhtavim prstima prebira

da ostane u prostranstvu

neprebrojivom bira.

         Pesma je objavljena u časopisu Suština poetike, Anđelka Zablaćanskog 2018. g.

IZNAD MOJE TIŠINE

Sedefasti oblaci iznad tišine

čine da jutro osvane svečano,

na obali s kojojm se stapamo

očekujući da podeli sa nama

bliskost plime.

Stojimo daljinama okrenuti
jedno pored drugog

očekujući da iluzija oživi

ispod čežnjivih pogleda.

More se nije pomerilo
baš kao ni tvoje ruke

koje su mogle zagrliti

moju tišinu.

Usamljeni u veličini trenutka
posmatramo kako igra talasa prestaje,

tamo gde počinje večnost -

u času koji se učinio

da bi mogao biti onaj pravi

sedefastim jutrom osvetljen.

Pesma je objavljena u više zbornika i portala, Suština Poetike, Kutija ljubavi....